Logo
23. kolovoza 2017. 14° C

Stari grad Veliki Kalnik

Najimpresivniji dio planine Kalnik je predjel ispod najvišeg vrha Vranilca gdje na gornjem dijelu kalničkog hrosta na površinu izbijaju  gole vapnenačke stijene iz razdoblja mezozoika. Tu se nalazi i kompleks starog grada Veliki Kalnik sa kojeg prema jugu i jugoistoku puca jedan od najljepših vidika na prigorski valoviti pejzaž. Pogled izletnika i danas plijene ostaci  kula što su srasli sa strmim stijenama sv. Kataline. To su iste one kule što su postale prva prepreka mongolskom pohodu 1241, njihovom osvajanju ovog dijela svijeta. «A kada pogled skrene niz obronke», kako je zapisao Kukuljević, «stoje od nepamtećih vremena razsejana sela kalničkih plemića, koji po hrvatskom običaju od preko šest sto godinah kao slobodni, nezavisni župljani, pod svojim osobitom kalničkim županom sami sobom upravljahu». Jedna stara legenda o kalničkim šljivarima potaknula je Šenou da napiše djelo «Šljivari», a Mayera da napiše svoj povijesni roman «Mongoli u Hrvatskoj». Povijest je zabilježila da su Mongoli došli pod Veliki Kalnik u jesen 1241. godine. Kako ga nisu mogli osvojiti na juriš, odlučili su da dugotrajnom opsadom izgladne branitelje, predvođene junačkim knezom Filipom Bebekom. Glad i stalni napadi sve su ih više iscrpljivali. U najkritičnijim trenucima dolazi do izražaja ovdašnja mudrost i hrabrost. Tako nastaje legenda, koja zbori ovako:

«U tmini u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima, primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja, koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku podvalu, poletješe prema zidinama šljivove grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i na čuđenje Mongola, glad nije iscrpila branitelje grada. Stoga su Tatari odustali od daljnje opsade i krenuli dalje put Jadrana u potjeri za kraljem Belom IV. Kada su Mongoli doživjeli poraz na Grobničkom polju, kralj Bela IV, završava legenda, proglasio je  žitelje kalničkog kraja – plemenitašima, koje su ubrzo njihovi zavodnici, osobito križevački purgeri, podrugljivo nazivali – plemićima – šljivarima».

I u poveljama kasnijih Belinih nasljednika, primjerice Stjepana II, Karla Roberta, Ludovika I, Matije Korvina, Sigismunda i drugih, pa i nekih drugih visokodostojanstvenika, potvrđuju se prava kalničkih sitnih plemića. Ta prava dobrim dijelom vlasnici grada Velikog Kalnika i gradski kastelani najčešće nisu poštivali, pa je bilo pravdanja i sukoba. U prilogu postojanja plemićkog statusa Kalničana govori  i njihov službeni naziv u jednoj povelji iz 1362. godine, u kojoj se oni nazivaju «universi nobiles lobbagyones Castri majoris Kemluk». Da se radilo o masovnoj podjeli plemičkih titula potvrđuje i jedna listina iz 1398. godine o popisu nekih imanja i međa u prigorju Kalnika, kod čijeg utvrđivanja je sudjelovalo oko stotinu kalničkih plemića.

Kako se doznaje iz starih dokumenata, ime Veliki Kalnik najprije se odnosilo na područje istoimene Veliko kalničke županije, dok se sam srednjovjekovni  grad (castrum) spominje pod tim imenom 1243. i 1264. godine i to u kraljevom vlasništvu. Od 14. stoljeća podno castruma razvija se i srednjovjekovno podgrađe ili subordium pod imenom Brezovica, od kojeg se do danas razvilo naselje Kalnik. U nizu zanimljivosti iz bogate povijesti Velikog Kalnika može se istaknuti podatak da je u tamnicama grada četiri godine tamničio bugarski kralj Strahimir Aleksandrović od 1365. do 1369. godine. Njega je zarobio kralj Ludovik I. S spomenutim kraljem u Kalnik je došlo i više članova njegove pratnje. Međutim kad se kralj Strašimir nakon uspostavljenog mira i svojeg puštanja na slobodu vraćao natrag u Vidin, neki Bugari iz pratnje nisu htjeli s njim, jer su se poženili i udomaćili podno Kalnika. U jednoj povlji iz 1609. spominje se i brezovečki sudac Stjepan Bugarin, da bi se ovo prezime zadržalo na području Kalnika i Kamešnice sve do danas. Krajem 14. stoljeća u Velikom Kalniku boravio je i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund (Žigmund) i njegova supruga Barbara Celjska, koja je bila opaka i u ovdašnjem puku ostala je poznata pod nazivom «Crna kraljica». Turci također nikad nisu osvojili Veliki Kalnik, iako su ga napadali krajem 16. i 17. stoljeća, a 1565. su kod obližnjeg Obreža doživjeli i jedan od značajnih poraza.

Brojni kaniji vlasnici Velikog Kalnika na stijenama dograđuju i pregrađuju utvrdu, tako da ona sadrži građevinske elemente od romanike, gotike do baroka. U 17. stoljeću ovdje su vlasnici utvrde i imanja Draškovići i Orehovečki, pa kasnije Keglevići, Patačići i na kraju Ožegovići. Nakon prestanka opasnosti od Turaka te pogotovo nove sigurnosno – gospodarske organizacije u 18. stoljeću, tvrđava Veliki Kalnik gubi svoje značenje, a život se seli u naselje Kalnik i dalje i dalje u pitomo kalničko prigorje. Današnji ostaci grada iz više se faza, a osobito se ističe visoka kvadratična kula, koja je svoj definitivni oblik dobila u 16. stoljeću s jastučnim ugaonim kamenjem, lijepo uklesanim u prozorima i spiralnim stubištem u unutrašnjosti. U istočnom dijelu grada sačuvani su temelji kapele, a u 17. stoljeću prizidan je i barokni dvor. (Tomislav đurić i Dragutin Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve sz Hrvatske)